UREĐUJE PREŠTIMANI MLADEN RAFAJ

1. 25.11.2013.

Svrha ove stranice je da pokaže dio bogatog glazbenog narodnog stvaralaštva Hrvata kajkavaca,  pokuša razjasniti kulturu, uključivo pretkršćansku vjeru i mitologiju, na kojoj se to stvaralaštvo osnivalo,  te posluži kao izvor za buduća djela rađena u hrvatskoj narodnoj tradiciji.

Slabo poznavajući svoju pretkršćansku i kršćansku kulturu lako kao narod padamo pod tuđe utjecaje i postajemo kopija stranih kultura, gubimo stvaralački poticaj jer ne koristimo energiju skupljenu u našim hrvatskim korijenima. Naši umjetnici, pjesnici i slikari ne koriste se narodnim stvaralaštvom kao nadahnućem, kao Grci, Rimljani, Poljaci, Indijci. Prevelikom uvozu kulturnih dobara slijedi preveliki uvoz materijalnih dobara, pa domaća nezaposlenost i kriza društva.

Za naše pretke najvažnije je bilo preživjeti; zato su se molili Bogu, da ukroti prirodne sile koje je stvorio i kojima vlada, te ih učini ljudima na korist, a ne na štetu. Te molitve su izražavali u obrednim pjesmama.

Nakon toga su došle sjetvene, žnjačke/žetvene, te na koncu i ljubavne i šaljive pjesme.

Istraživanja o hrvatskoj i pra-slavenskoj starini ne mogu se osnivati na pismenim izvorima jer ih nije bilo, ili su prošli kroz cenzuru drugih naroda. Mogu se osnivati samo na usmenim izvorima, u ovom slučaju izvornim narodnim popevkama, te u „slavenskom i općeindoeuropskom kontekstu“ (T. Vinšćak).

„Grci, Rimljani, Kelti, Židovi i Indijci imaju svoju drevnu mitologiju zapisanu u svetim knjigama, koje su nastale i prenose se tijekomm vremena kao literarna djela, a Hrvati i ostali Slaveni breme svoje kulturne baštine čuvaju u sebi i prenose s koljena na koljeno usmenim putem“ (T. Vinšćak)

„Iz jezične srodnosti proizlazi da Indijci i slavenski narodi imaju prastaro zajedničko kulturno naslijeđe“ (R. Katičić).

„Na temelju jurjevskih i ivanjskih pjesama koje su nastale na prostorima gdje žive pripadnici baltičkih i slavenskih naroda, Katičić je pokazao da i Baltoslaveni imaju, i da su imali, isto kao Arijci, Grci, Latini i Kelti, drevnu sakralnu pretkršćansku mitološku poeziju“ (T. Vinšćak).

„Više od tisuću godina je prošlo od kada su Hrvati, a potom i ostali Slaveni primili kršćanstvo. Da je kršćanstvo palo na golo i neplodno tlo, ono ne bi zaživjelo tako bujno i snažno. Kršćanstvo je u Slavena palo na pripravljenu duhovnu podlogu, a ta je podloga bila vjera u Boga, tvorca i čuvara sveg vidljivog nam svijeta“ (A.S.Kajsarov)

„Negdje su ta dva svijeta, pretkršćanski i kršćanski, našla zajednički jezik, kao npr. u božićnim običajima u Hrvata, kad na Badnjak, na kućnom ognjištu gori hrastov panj badnjak, povezujući tako svijet živih sa svijetom mrtvih i dajući nadu u ponovno rađanje sunca, Boga i ljudi“ (T. Vinšćak)

Kao i ljudi, vjera i mitovi izraženi u pjesmama  prošli su više stupnjeva;  lovačko-sakupljački (sa naglašenom ulogom drveća i životinja), zemljoradnički, pastirski...

Prošli su i monoteistički stupanj (Brahman), stupanj dvojstva (Ahura Mazda, Ahriman) i trojstva (Brahma, Višnu, Šiva). Ponekad u istoj pjesmi možemo sagledati više stupnjeva razvoja.

Zanimljivo je pitanje tko je u našim narodnim pjesmama Brahman, tko Ahura Mazda, tko Šiva?

Prvi mit je mit o stvaranju svijeta; taj mit prepoznajem u popevki „Izniknulo drevčece“, slabo interpretiranoj u našem folkloru.

https://www.youtube.com/watch?v=6iMwe3OO4dc&list=PLvM7htQ4m6xLrf349pj76xN-lwKObOhRM&index=1

2. 23.12.2013.

Mit o stvaranju svijeta prepoznajem i u popevki „Vu toj črnoj gori žarki oganj gori“.

Kad spojimo uvide iz nekoliko zapisa ove popevke, dobivamo slijedeću priču o stvaranju svijeta/godine;

Vu toj črnoj gori – črna, čarna, čarobna gora je stanište bogova u koju smrtnici nemaju pristupa. U nekim pričama zato gora ima staklene stijene, po kojima je nemoguće penjanje.

Junak (Juro/Đuro, Ivan, stvaralac godišnjeg ciklusa) okružen je sa dvanaestoro braće – mjeseci. Djevojka/sestra (Jela/Đurđica, Mara) pomaže njegovu promjenu iz ognja (vedski Agni), čiste energije, pratvari, u svijet – od njegovih kosti rade se mosti (zbog rime). U Vedama je objašnjen par Šiva/Šakti (kod nas Juro/Jela, Ivo/Mara) kao duh, svijest i kreativna energija. Šiva Nataradža je prikazan kao božanstvo koje kroz svoj ples stvara svijet. Šivaistima je Šiva vrhovno božanstvo, u hinduizmu ga drže dijelom trojstva (Trimurti) Brahma – Višnu – Šiva.

U nordijskom epu ima priča o stvaranju svijeta od dijelova diva Ymira:

„Braća (Odin, Vili, Vej) odniješe Ymirovo tijelo u središte Ginnungagapa i od mesa načiniše zemlju, od krvi rijeke, jezera, more i ocean kojim okružiše zemlju. Od kostiju napraviše planine, od zubi i čeljusti kamenje i stijene. Od lubanje stvoriše nebo i postaviše ga iznad zemlje. Od Ymirova mozga napraviše oblake.“

... žarki oganj gori... kopajte mu jamu... Pokojnici Japoda u Lici od 14. do 12. st. prije Krista pokapani su u pećini Bezdanjači kod Vrhovina. Uz njih su ostavljani nakit, noževi, srpovi, sjekire, mačevi, keramičko posuđe, drvene žlice. Između grobova nalazila su se manja vatrišta gdje su Japodi obavljali obrede vezane za kult svete vatre. Koristili su štapiće jasena i crveni oker prah.

Za desnu ruku privežujte moga vranca konja – kneževi-ratnici starijeg željeznog doba pokapani su u velikim grobnicama – tumulima zajedno sa svim što bi im moglo zatrebati kad se probude u zagrobnom životu, od konja do konjske opreme, oružja i posuđa. Na primjer kultura Martijanec-Kaptol u zapadnoj Slavoniji, Podravini i Međimurju od 8. do 5. st. pr. Krista pokapala je mrtve uz oruđa i oružja u grobovima pod humkama od nasute zemlje, tumulima, Promjer tumula najčešće je bio od 15 do 50 metara, visina 2 do 3 metra. U vrijeme pisanja pjesme junak je pokopan sa konjem, ali više nije bio običaj (kao ranije) da se i njegova ljuba (udovica) pokopa s njim (nek se konjič plače /u grobu/ kad se ljuba ne če).

Neki narodi su slavili početak nove godine, stvaranje novog godišnjeg ciklusa svijeta  dolaskom proljeća, na proljetnu ravnodnevicu (ekvinocij) 21.ožujka ili na Jurjevdan 23. travnja. Drugi narodi su početak nove godine slavili dolaskom ljeta, od ljetnog suncostaja (solsticija) 21.lipnja ili Ivan(j)dana 24. lipnja.. Otuda preklapanja u jurjevskim i ivanjskim pjesmama.

Zapisi Žganec: Narodne popijevke Hrvatskog zagorja

Zapisi Žganec: Hrvatske narodne pjesme kajkavske

..Zidite mi mosti z moji beli kosti..

..Delajte mi klopi z moji beli kosti...

..Kopajte mi zdenca z moji črni oči...

zapis Deželić: ugarski Hrvati oko Velike Kaniže

Svetel jogen gori vou te crne gore,

kraj njega ti stoje teh dvanajst tolvajov

i trinajsti Đura, taj ranjeni junak.

zapis Kukuljević H. Zagorje, Horvatić Podravina:

...Tuka mi leži Đuro, renjeni junak.

Ista popevka, dvije melodije:

Zagorski lavovi: http://www.youtube.com/watch?v=JiWDjkDlvZg&feature=c4-overview&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Tamburaški sastav turističkog društva Bedekovčina: http://www.youtube.com/watch?v=eaq-9oSzftg&feature=c4-overview&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

U ovo predbožićno vrijeme dodajmo i dvije božične pučke popevke:

 „Tamo dolje u polju“ u izvedbi Faringaša  http://www.youtube.com/watch?v=-5qNUNVGxks  i

„Prva je vura“ u izvedbi Potepuha http://www.youtube.com/watch?v=Xz-NVD7suOc , sve iz arhive preštimanog Josipa Jurinjaka.

3. 25.01.2014.

U davna vremena (starije kameno doba) ljudi nisu razmišljali apstraktno nego samo konkretno, u odnosu na neposredno životno iskustvo. Tako su stvaranje svijeta prispodobili:

- izlijeganju ptića iz pra-jajeta koje je snijela Boginja Ptica;

- izlijeganju zmijice iz pra-jajeta  koje je izlegla Boginja Zmija;

- rađanju djeteta; kako majka stvara/rađa dijete, tako Velika Majka (iz sebe same) stvara svijet.

Figurice Velike Majke nalazimo u Euro-Aziji, od Pirineja do Bajkalskog jezera, još prije cca 35.000 godina.

Velika Majka je beskrajno more, prije nego što je stvorila i odijelila nebo i more-zemlju, prije nego što je stvorila sunce, mjesec i zvijezde. Zato je njezina boja bila crna, a simbol valovi na tom oceanu, iz kojih su proizišla valovita slova M N V. Naši preci su vjerovali da Ona stvara, znači da je boginja plodnosti. Zahvaljivali su joj što je stvorila nebo i sunce, mjesec i zvijezde, mora i rijeke, biljke, životinje (njihovu hranu) i njih same.

Voda, jaja, ptice i zmije u prirodi i takve figure ukrašene cik-cak linijama, „valovima“, predstavljale su Veliku Majku, prapočetak i stvaranje svijeta. Vjerojatno su ju zvali AMA, ANA, AVA  (ava znači majka na finsko-mađarskom).

Kult boginje stvarateljice (Creatrix) Velike Majke  bio je prisutan u civilizaciji Stare Europe (ime i istraživanja Marija Gimbutas) koja se razvijala od 6.500 g. pr. Krista na području od Dnjepra do Krete u klimatskim uvjetima povoljnim za razvoj poljoprivrede.

Kada je u periodu od cca 4.400 – 3.200 g. pr. Krista nastupila suša (George C. Bond – fluktuacija klime svakih cca 1470 godina - događaj br. 4) došlo je do nedostatka hrane i propadanja civilizacije Stare Europe  zasnovane na matrijarhatu i razmjeni dobara. Počela se širiti proto Indo-Europska kultura zasnovana na patrijarhatu, stočarstvu i snazi da se potrebna dobra sačuvaju ili osvoje/opljačkaju u surovijoj klimi. Civilizacija Stare Europe se najdulje održala na Kreti; propala je nakon tsunami vala i pepela koji je pokrio Kretu nakon eksplozije podmorskog vulkana na obližnjem otoku Santoriniju cca 1620. g. pr. Krista. Tekovine te stare civilizacije su, u promijenjenom obliku i pridružene vlastitim vjerovanjima, prenesene preko starosjedilaca, te preko stare Grčke i Rima i  prisutne su i danas u kulturi i društvu.

Kao primjer spominjanja Velike Majke staviti ćemo pjesmu Žela sam žito i pšenicu 

     http://www.youtube.com/watch?v=qWHDuZKHLtA&feature=c4-overview&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

U istom duhu je Marija Hrestak napisala popevku Majci za imendan

http://www.youtube.com/watch?v=U_fv3_aJ_jc&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA&feature=c4-overview

4. 21.03.2014.

U razna vremena su bili razni običaji, navade iliti šege. Nekad davno, u predkršćansko vrijeme, uoči prvog dana proljeća 21. ožujka bile su mačkare, fašnik i počinjala je Nova godina. Skurili bi ili bacili u potok kraljicu/kralja zime i stare godine Moranu/Maru, pa oženili kraljicu i kralja Nove godine Jurja i Jelu/Janu (ponegdje Đuru i Đurđicu). Glavešina sela zaorao bi prvu proljetnu brazdu s nakinčenim volovima i svi bi zapjevali obredne pjesme moleći Vladara, Ladu (Lado je titula Vladar, vladati se nekad reklo ladati) - daj nam Lado - da stvori povoljnu godinu, u kojoj polja daju žito, krave mlijeko i žene porod. Još i danas se na selu u vrijeme fašnika susjedu zaore brazda u dvorištu. Dio fašničkog obreda je bilo i postavljanje njihaljke i njihanje, vjerojatno simbolički nastavak prijašnjih seksualnih rituala plodnosti. Po zapisu sa Žumberka cijelo selo je išlo na njihaljku za fašnik. Običaj je iz pra-euroazijskog sloja, isto kao i prvo oranje (zapisan je i u Aziji, na Tajlandu).

6. 03.06.2014.

Folklorna godina od Jurjeva do Ivanja 1

Zeleni Juraj, proljetno sunce, Jarilo, silazi na Zemlju i donosi proljeće. Hoda zemljom u obliku pastira i svirajući na pastirskoj fruli traži, zove sebi družicu koja može ublažiti njegovu jarost, toplinu. To je Gea, Zemljana (vodozemlje, Vodana), odnosno njene manifestacije kao vodene boginje, vile, nimfe, rusalke; boginja mora (i podzemlja) Morana, Mara, riječne vile Sava, Kupa, Krka, Korana, u našim pjesmama ostala i pod imenima Đurđica (Jurjica), Jelica, Jivana, Ivana, Iva, Ana, Janica... Ona se pita - gdje je dragi moj?

Boginja Zemlje je Đurđica, Kraljica ruža, za njom se ruže gibleju, vijaju...

Glazbeni primjer: Lepi je vrtić ograjen - Veseli Bedekovčani

https://www.youtube.com/watch?v=2kYfjBVfIXY&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Lepa moja gora zelena - u lepoj gori teče voda studena ispod ledenog pokrova. Pod ledom je i trava. Zima je. Dolazi junak, Zeleni Juraj, proljetno sunce. Svojom toplinom topi led, donosi proljeće. Trava zeleni, od Jurjeva/krajem travnja procvjetaju ruže, on ih poklanja svojoj dragoj koju susreće pod Lipom (stablom svijeta) u vrčeku ograjenom (belom gradu) na Ivanje...

Glazbeni primjer: Lepa moja gora zelena - KUD OSS Posavski bregi

https://www.youtube.com/watch?v=Y3txvX2TyQo

Prema ljetnom suncostaju sunce sve više grije, počinje opasnost od suše, sunce je kao ranjeni junak (od opeklina). Kako bi se uravnotežio i ublažio treba ga oženiti sa njegovom suprotnošću, boginjom vode/zemlje. Voda će mu ublažiti opekline, a istovremeno će sunce uravnotežiti Geu/Vodanu i mogućnost poplava. Zato se u mnogim pjesmam spominje voda... Jarilo i Jela se susreću na vodi, djevojka ide po vodu, nosi vodu, daje vodu za piće.. (pjesma Djevojka je išla u goru po vodu. pjesma Sunce za goru, Jela po vodu u kojoj je djelomično zaboravljen tekst - susret Jele i Jurja).

Glazbeni primjer: Sunčece je zašlo - Merkaši iz Komora Začretskog

https://www.youtube.com/watch?v=ksRA_9kaTn0&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Ujedinjenje Vatre i Vode, Sunca i Lune, utjecati će blagotvorno na cijeli svijet, na nastavak harmonične egzistencije ljudi u skladnom okružju Prirode, bez suša i poplava, pa ljudi taj božanski spoj, svetu svadbu i zazivaju i popraćuju svojim pjesmama i plesovima.

Rekli bismo da su pretkršćani, naši preci, vjerovali u svijet kao mjesto prirodnog sklada ujedinjenja dviju suprotstavljenih sila, Vatre i Vode, Života i Smrti.

Nekad je u zoru na prvi dan proljeća sunce izlazilo u znaku Bika, u sazviježđima Hijada i Plejada (nazvanih po grčkim nimfama) koje su u mitovima božje (Dionisove) pomoćnice.

Tako su i ophodarice ladarice pomoćnice Zelenog Juraja, Jarila, Jivana, koje ga u ophodima najavljuju i traže za njega darove.

7. 24.06.2014.

Folklorna godina od Jurjeva do Ivanja 2

24. lipanj dan je rođenja svetog Ivana Krstitelja, Ivanje. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj uz taj kršćanski blagdan obilježavaju se i pretkršćanski Ivanjski  običaji vezani za ljetni suncostaj (solsticij) 21. lipnja, najdulji dan i najkraću noć u godini, dolazak ljeta i žetve.

U popevkama sjeverozapadne Hrvatske ostao je zabilježen prvobitni mit o ujedinjenju Sunca/Neba i Zemlje u najčišćem pred pra-indoeuropskom obliku, pa bi te popevke trebale biti poredane po mitologijskom redu i zaštićene kao dio svjetske kulturne baštine. Bog ljetnog sunca Ivo Lado susreće boginju Zemlje Ladu (u pjesmama Đurđicu, Janicu, Jelicu, Anu) u ograđenom vrčeku (kasnije "belom gradu") podno lipe koja je izrasla do neba. Ta lipa je sveto drvo svijeta; kod nekih naroda to je javor, hrast, maslina, orah... Ivan (sunce) je u naponu snage, najdulji je dan i najkraća noć u godini, njegova jara prijeti i njemu (opekline) i svijetu (suša). Zato traži od Jane/Jelice hladne vode koja će mu zaliječiti rane...

U pred-Ivanjsko vrijeme Ivan hodi zemljom u obliku jelena, srndača, labuda, pauna i traži svoju nevjestu koja će prema tome biti u obliku košute, srne, paunice, labudice, hodi kao pastir i priziva svoju pastiricu frulom... Prigodom tradicijske svadbe ženik s pratnjom dolazi u kuću i mora između tri ponuđene nevjeste odabrati pravu. Bajkovitim govorom  nevjesta se traži ovako, po zapisima Stjepana Novosela iz 1926.g.:

"Po daleki mi sme puti, išli v čizmah vsi zezuti; drv nasekli sme si z brega, peči meli sme od snega. Ogenj sme kurili z ledom, jele sme solili z medom. Na blazini šipka spali, z borovicu pokrivali. Najenput, tak skritu v trnju, spetili sme jenu srnu. Za nju tragom vse podob, došli jesme v pošten krov. Tu se skrila srna naša, Barička, čer lijepa vaša. Nju pozdravlja dečke naš, mega brata sin Jendraš. Zate kaj bi tu deklicu zel za hižnu pajdašicu. Če bu Božja vola k tomu, kak i vse Vas v ovem domu."

Glazbeni primjeri govora na svadbi;

Prigorski svati 2-1 od 0.59 sek. do 3.05 sek. snimke

https://www.youtube.com/watch?v=vjpx4AjpH-E

Prigorski svati 3-1 od 3.22 sek. do 4.00 sek. snimke

https://www.youtube.com/watch?v=zM27I_S2o3s

U pjesmi "Titrala se lipa Mara" vidimo da je Ivan zaspaloj Mari ostavio svoju posjetnicu, simbol svog lika - sunca, okruglu uglačanu zlatnu ploču u koju se ona ogledala kad se probudila, pa se upitala: "Otkud meni ogledalo?" U to vrijeme nije bilo stakla pa su uglačane metalne ploče služile kao ogledala. Zlatnu ploču je kasnije kao simbol sunca zamijenio zlatni prsten. Mara daruje Ivana svojom "posjetnicom" sa simboličnim prikazom svog lika, jabukom.

Po pisanju Vinka Žganca, nekad se u predvečerje Ivanja kod krijesa "ozavalo" parove: "Debanov Ivo ženi se, Lajtmanova Aga zamuš ide". Vjerojatno je zajedničko preskakanje para preko krijesa bilo oblik vjenčanog zavjeta. U novije vrijeme taj običaj se pretvorio u šaljivo "ozavanje".

Vinko Žganec je u prvoj polovici 20. stoljeća između ostaloga zapisao i puno kajkavskih narodnih popevki, pa ćemo ovdje navesti mali dio ivanjskih stihova:

Iz svega navedenog možemo zaključiti da su svadbeni obredi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (i šire) zapravo ponavljanje svete svadbe između Ivana i Mare, Sunca i Zemlje na ljetni suncostaj, danas Ivanje.

Nakon svete svadbe (Hieros gamos) pod drvom svijeta Lipom. Ivan i Mara, Lado i Lada liježu na pripremljenu postelju i udruživanjem svojih božanskih moći stvaraju plodove ljeta i novu godinu dana za svijet ..

Glazbeni primjeri:

pred - Ivanjski, međusobno traženje božanskog para:

Da mi je znati Bože moj - Ansambl Benkovčani iz Benkova 1968.g.

https://www.youtube.com/watch?v=sViZ9TtUUYQ

Daj dojdi mi - Pučki pjevači Samobora i okolnih sela

https://www.youtube.com/watch?v=9k9Nj7_rWIQ

Labud plovi - Sastav Boroši iz okolice Bedekovčine

https://www.youtube.com/watch?v=lD8O48Zd8cM

Lepi je vrtić ograjen - Veseli Bedekovčani 1971.

https://www.youtube.com/watch?v=2kYfjBVfIXY

Pastirče milo i drago - Stara tamburica iz Luke

https://www.youtube.com/watch?v=dqwmcXfy98M

U zelenoj travi - Stari Rovnovčani 1968.

https://www.youtube.com/watch?v=-Om40y4uB90

Ivanjski - svadba božanskog para Ive i Mare (Jelice, Đurđice)

Lep nam Ivo kres nalaže - ŽVA Đurđevčice

https://www.youtube.com/watch?v=M9jUJotmgOQ&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Sunce za goru - KUD Oštrc Rude

https://www.youtube.com/watch?v=hMtHdJ3aZmU&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Grličica grkovala - Lado 1960.

https://www.youtube.com/watch?v=QUZB_xrT-2Q

Dobro jutro gazda Ivo - Lado 1960.

https://www.youtube.com/watch?v=IRpVGYkZ4sY&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Titrala se lipa Mara - KRIES

https://www.youtube.com/watch?v=ILas-PKDCbk

Grad se beli preko Balatina - Ladarice

https://www.youtube.com/watch?v=ABKNQ3BZjbw

Lijepa ti je gora zelena - Vranići iz Martinca

https://www.youtube.com/watch?v=tRiV21RofzI&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Zrasla je lipca do neba - Mlada tamburica iz Žejinaca, Luka

https://www.youtube.com/watch?v=g8QfI3TWHRQ&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Zraslo nam je jedno drevce - Ivan Pincetić

https://www.youtube.com/watch?v=2YytL3SpONE

Maro, Maro - Veseli Zagorci iz Gusakovca

https://www.youtube.com/watch?v=4Hf6N5oVlOA&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

40 krajcera - Veseli Prigorci iz Jesenovca

https://www.youtube.com/watch?v=gxNT8Eh4Db0&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Kajfolk 8

27.05.2015.

Stari pretkršćanski kalendar naših predaka bio je vezan za aktivnost sunca. Topliji dio godine od 6 mjeseci bio je od Jurjeva 23.04. do Dmitrovdana 26.10. kad su se vršile djelatnosti u poljoprivredi i u stočarstvu, pjevale se Jurjevske i Ivanjske pjesme. Hladniji dio godine bio je od Dmitrovdana do idućeg Jurjeva, sunce se sve manje pojavljivalo i sve manje grijalo Zemlju. Zato su se pjevale pjesme rastanka Ive i Mare, Ive i Katice, Sunca i Zemlje, uz obećanje ponovnog povratka Ive/Sunca na proljeće, od idućeg Jurjeva. Tako su pjesme i običaji vezani za dolazak sunca, time proljeća, ljeta i žetve, ali i odlazak sunca u jesen i zimu i njegov ponovni povratak na proljeće.

Evo što o ovoj temi kažu Franjo Ksaver Kuhač i Nikola Vitez dr. Gržetić Gašpićev:

 "Žetelačke ove popijevke (Žetelačke popievke Plavih Hrvata iz Hrvatskog Zagorja) pjevale su mi dne 28. ožujka 1906. dvie gospodjice: Margareta Ritterova, — kći udove vlastelinke u Poznanovcu, i prijateljica njezina, gospodjica Jelka Marjanovićeva, — kći predstojnika odjela za pravosudje u Zagrebu. Obje gospodjice naučile su te popievke u Poznanovcu u hrv. Zagorju od seljačkih djevojaka (žetelica), te su umjele pijev seljakinja tako točno i vjerno oponašati, da su čak pogodile i enharmonske intervale naših pučkih pjevačica,"

 ŽNAČKA (ŽETELAČKA) iz Poznanovca u hrv. Zagorju.

Pjevaju žetelice u poldan na polju.

 „Spevaj, spevaj, Katica! Moja roža rumena."

„„Kako bi ja spevala, Kad ja toga ne morem?'"

„„Kak ja tužna ne bila? Kad moj dragi otaja.

„„Nejdi, nejdi, dragi moj! Ja ti dajem prsten svoj.""

„Kakva tuga, Katica? Moja roža rumena!"

„„„Ja t' ne ljubim s prstenom Neg te ljubim srčecem."""

„„Poveć meni, dragi moj! Kada se buš povrnul?""

„„„Ja si dima povrnem, Suho drevce procvete."""

 Mitološki komentar dra. Gržetića (na naročitu želju Kuhača):

"Žetelica „Katica" žaluje, da njezin miljenac (Sunce) od dana žetve odhaja u tudje zemlje i da se ne vraća, dok opet ne procvate suho drvo (priroda) i ne uzori žito. Ovo povraćanje „Sunčevo" su jur vrlo drevni narodi u ljubavne bajke ubilježili. Tako žaluje I ž i d a za svojim nastradalim miljenikom O s o r o m (Osor = Ascra), koji je bio u podzemlju strogim sudijom duša.'^ Sličnu bajku susrećemo i u Phoeničana, gdje je Astoret (grčka Aphrodita) žalovala za nastradalim u lovu A d o n o m, koji se je ali svakog proljeća opet vraćao k svojoj Astarti, a jeseni polazio upodzemlje (Hades). Sličnu bajku su vjerovali i Babilonjani, gdje Istara žaluje zimi za B e 1 om „gospodarom duhova". Isto tako žali A ž i s Vanghubi za M i th r o m u Perzijanaca. Tako je bila uvijek u crnini odjevena Bhavani u Inđjana za Sivom, sudijom duša u podzemlju, a zvala se je po mužu i Sivina. Sličnu bajku nalazimo u Germana, gdje Nana žaluje za B a I d u r o m i boginja „S i e b a" (Živa) za Ratogostom (odnosno sunčano božanstvo Sva- rožić) u sjevero-zapadnih starih Slovjena. Svi ovi nesretni nastradaoci bivstvovali su zimi u podzemlju a proljećem su se vraćali na zemlju. Takva je bila drevna ljudska vjera, kojom su ljudi tumačili postanak zime i ljeta i dana i noći!"

Glazbeni primjeri:

 Zaspal Janko - Tamburaški sastav Braća Hobaj

https://www.youtube.com/watch?v=9BCIYwKuAOs&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Sunce Ivan se u ovoj popevki naziva Janko, a i vila ima više imena - Jivana, Jana, Mara, Lada... izgovorena imena su imala značenje pridjeva (Lado - ladati, vladati, vladar, kralj) a prava imena su bila tabu - zabranjena za izgovoriti. Vila (Mara) ga u popevki poziva da se spremi za rastanak (i ponovni povratak na proljeće) jer "mrzla rosica pada"; tijekom proteklog vremena (i zaborava originalnih riječi) popevka je dobila drugačiji nastavak...

 Kiša pada - Ansambl Stjepana Brleka

https://www.youtube.com/watch?v=rUxtZoSjE5A

 Prošla je godina i mjesec maj - Mlada tamburica iz Žejinaca

https://www.youtube.com/watch?v=5HXU0X7PHAk

 Ispod lipe - Limena glazba iz Mrzlog polja

https://www.youtube.com/watch?v=8qoEnmIdxG8

 Put mi je dalek - Stari Rovnovčani

https://www.youtube.com/watch?v=rTq_rgTOfIc

 Zbogom krasni dani - Veseli Erpenjčani

Kajfolk