"DUPLERI"  (Svjećari)

Autor: Željko Kovačić
Objavljeno uz dopuštenje autora. Dozvoljeno korištenje isključivo u neprofitabilne znanstveno-obrazovne svrhe.
Navedeni rad je objavljen u Podravskom zborniku, korišten  je za snimanje TV emisija te djelomično ili u cjelosti objavljen u pojedinim knjigama Željka Kovačića.
Pojedini dijelovi članka ili u cijelosti su izlazili u pojedinim dnevnim novinama, u tjednim i mjesečnim časopisima.
Predstavljeni su i na raznim skupovima folkorista diljem lijepe naše.
 

  
 O "duplerima" (svjećarima) toliko se toga još i danas govori da je poželjno to zabilježiti i sačuvati od zaborava. Usmena narodna predaja svojim lancem povezanih karika sačuvala je i taj segment određenog vjerovanja. "Duplere" (svjećare) smatrali su dušama ljudi, ili znakovima određenih razumnih bića onkraj nepoznatog svijeta. Njihova nazočnost među živim, postojećim svijetom objašnjava se neodoljivom voljom, željom da se na bilo koji način približe, jave svojima, prenesu određenu poruku, iskažu opomenu, malo priprijete radi nečijeg nedoličnog ponašanja, posrnuća s pravoga Božjeg puta. Iza sveg toga, u takvoj pojavnosti nema ničega đavolskoga-zloga što bi moglo čovjeku previše naškoditi, smesti ga s kršćanskoga puta i prave vjere prema Bogu. Taj "dupler" (svjećar) bio je jedno malo svjetlo, koje je lebdjelo iznad površine zemlje na određenoj visini. Isticao se svojim sjajem, a posebno u mrkloj noći. Nitko do sada nije u svojim kazivanjima potvrdio da su svjećari zapažani za dnevnog svjetla, jer to bi toj pojavnosti bilo neko novo i posebnije određenje. Vrlo tamne, mirne noći nekako su bile za ove svjećare najpovoljnije, kao takove za njihovu pojavu izraženije i bogatije. Kazivatelji ističu kako su svjećari zapaženi "svečera" (u prvom mraku), "kmici" (u jakom mraku), da su u vremenu "najgorši vur" (od dvdeset i četiri sata do tri poslije pola noći) u viditelja izazivali veći strah, nesigurnost, potrebu za križanjem, molitvom svecima i Bogu. Taj doživljaj straha pojačavali su u predjelima većih i osamljenih šuma, voda, raskrižja, nepoznatih puteva, tzv. opasnih mjesta (zbog pogibeljnih događanja i pojava). Neki su govorili o jednom i više viđenih svjećara. Na svako postavljeno pitanje: - A zašto se vidio dupler ili dupleri baš tada? Kako to da su to samo ti ljudi vidjeli? Radi čega duplera nema tamo i tamo? Koji je razlog bio da su se svjećari jednima više, a drugima manje približili? Jeste li čuli kakovu izrečenu poruku od njih? Možda ste u kojem svjećaru uspjeli prepoznati čiji duh i razgovarati s njim? Mislite li da je samo kretanje određenog svjećara u različitim smjerovima određena i tajanstvena poruka? Ima li sama grmljavina kakav utjecaj na veću ili manju pojavnost svjećara? Ovisi li o pojavnosti svjećara kakova podudarnost sa događajima koji su se dogodili na određeni dan, godišnjicu? Ukoliko je više svjećara najednom mjestu, može li se među njima razlikovati po čemu pripadnost ženskoj i muškoj osobi? Nijedna kazivačica i kazivač, kao istinski vjernici, nisu željeli u svezi tih pitanja puno razglabati (raspredati) i sudjelovati previše u iznošenju svojih vlastitih sudova. Iz svega toga nazire se kratak odgovor: - To je Božja volja, pod Božjom je upravom, a mi smo premali da o tome govorimo i iznosimo svoje mišljenje. Poštujući takovo razmišljanje kazivatelja, ipak ne bismo povrijedili Boga i njegovu volju da o pojavi svjećara pokušamo saznati više (o njihovoj pojavnosti u vremenskoj i prostornoj dimenziji). Uz sve to, bila to istina ili ne o "duplerima", značajno bi bilo doći do podataka usmenom predajom. Jesu li se oni i u kojoj mjeri pojavljivali uz osamljena raspela, kapelice, groblja, crkve i ostala svetišta ? Ne bi bio suvišan podatak ni u svezi spola i dobi viditelja. U trenucima takovih pojava različit je dojam jednog čovjeka, ili više njih.

 U tim trenucima čovjekovo javljanje životinjama i prozivanje imenima stvaralo je veću sigurnost u njima i određeno ohrabrenje za samoga čovjeka. Svako dulje stajanje u mjestu i neka neodlučnost, krenuti, ili se vratiti, pojačavalo je strah i nemir. Uz križanje i izgovor riječi: -U ime Božje! bilo je najbolje čim prije krenuti sa toga mjesta svojim putem. Kazivatelji su govorili kako nije bilo uputno pitati ni jednu takovu pojavnost o nakani ifazlogu što je baš tu i pokazala se pred njima. Iskusniji ljudi svojim promišljanjem i daleko bogatijim proživljavanjem svega i svačega, u tijeku dugoga života, govorili su da svaka pojavnost (dobra i zla) ima svoj razlog, vrijeme, mjesto i određenu "jakost" (jačinu). Svjećare su svrstavali u skupinu bezazlenih pojavnosti, koje ni u jednom primjeru svoga djelovanja nisu izazivale pogibeljne posljedice za čovjeka i njemu privržene životinje. U svezi svjećara pričale su se različite šale i dogodovštine, od najozbiljnijih do onih krajnje smiješnih i porugljivih. I takovi razgovori imali su opravdanje zbog prisutnosti većeg broja ljudi, jer su se u povećanoj brojnosti osjećali sigurnijima i slobodnijima za svoje usmeno izražavanje. I to ima određen razlog.Čovjek kao sam izbjegavao je složenija razmišljanja o neobjašnjivim pojavnostima (dobra i zla), a kao sam osjećao se nesigurnim, u njega se pojačanije javljao određen strah, a među najviše izraženijima je onaj za vlastiti život, živote njemu najbližijih i najdražih. Netko će reći da običnom čovjeku svašta pada na pamet, nije u mogućnosti do kraja sve razumjeti i objasniti. Netko, tko misli daje daleko više od ostalih, u praksi ga varaju i najobičnije činjenice. Sva ta viđenja noću za bilo koga zasigurno bi se razlikovala od onih na danu.
   Nije slučajna misao: - Noć ima svoju moć! To je vrijeme za čovjeka u kojem on treba odmarati tijelo i osjetila. Čovjeku je Bog dao dnevnu svjetlost u kojoj treba većinu svojih djelatnosti obavljati kao razumno biće. Različitosti u kazivanju o svjećarima su postojeće realnosti datih okolnosti, mogućnosti određenog bića da iste pojavnosti vidi, ili ne vidi bolje, manje shvati i kao o takovima na svoj način ispriča. Nije me ni to začudilo kad su dva kazivača na istom mjestu i u isto vrijeme vidjeli svjećara, a njihovo viđenje bilo je dosta različito. To govori u prilog tome kako su dva bića toliko različita međusobno, da se od njih ne može tražiti samo jedna istina. Oni su različitom razvijenošću, ili nerazvijenošću svojih osjetila pojavnost doživjeli na dva različita načina i tako je shvatili. Sad je još jedno veliko pitanje, koje i sam pred sebe postavljam kao slušatelj: - Kako ću ta dva različita kazivanja o istoj pojavnosti doživjeti, shvatiti, što pravovaljanije zabilježiti? Desetak kazivatelja pričalo je kako su u različito doba noći i na različitim mjestima zapazili jednog svjećara. Taj svjećar bio je nedaleko šume, ili je lebdio uz potočić, iznad polja, pokraj puteljčića. Neki puta išao je brže ili sporije od svoje polazne točke (mjesto gdje gaje netko zapazio) prema svome odredištu. Kazivatelji nisu mogli baš u tančine odrediti njegov smjer kretanja prema stranama svijeta, jer ih je dosta bunila njegova promjenjiva staza prelaženja. Među kazivateljima bilo je i onih koji su vidjeli kako svjećar na krivudavoj stazi prelaženja u određenim vremenskim razmacima mijenja visinu lebdenja (išao je čas više, čas niže).
   Bilo je i onih koji su govorili kako je svjećar bio najednom mjestu i nije se pomicao. U tijeku samog kazivanja pojedini kazivači govorili su kako ih je svjećar stalno pratio i slijedio. Pojedincima se dogodio susret s dva svjećara. Ti svjećari su se, prateći ga u hodu, na različiti način kretali. Malo su bili pred njim, malo iznad njega, malo za njim, malo više, malo niže. Nisu ga ostavljali sve do prvog naselja. Jednome se kazivaču, zbog straha, prohtjelo pušiti iz lule i taj je svjećar nekako razumio njegovu želju, sjeo na duhanište lule i zapalio duhan da gori. Prema mjestima najučestalijih pojava svjećara ljudi su rekli da su to bili najčešće limbuški, dubovnjački, podhrastinski prema šumi Limbuš, Dubovnik i Hrastima). Sa dosta sigurnosti tvrdili su da svojom svjetlošću izlaze iz zemlje, odlaze, ali nisu znali objasniti stoje u svezi njihovog povratka, ako ga uopće ima. S obzriom na godišnja doba, bili su određeniji i tvrdili kako ih je više bilo u proljeće, ljeto i jesen. Još jedna tvrdnja bila je značajna, a ta se odnosila na veći postotak muškaraca kao viditelja svjećara. To i nije nikakovo čudo, ako znamo da se svako kretanje žena u večernje sate, a posebice u kasnije sate Smatralo neobičnim, nedoličnim, jedino kada su se neke, kao navodne vještice, sretale s nečistacima (zlim duhovima). Vrlo značajan lokalitet o učestalijoj pojavi svjećara bio je "Rastina" (Hrastina) u Podravskim Sesvetama. Te svjećare nazivali su "žetveni dupleri", jer su ih najviše viđali ljeti, u tijeku žetvenih radova (kosidbe pšenice). Bilo je znatno više viditelja (žena i muškaraca mlađe i starije dobi). Svjećare su zapažali na svojim njivama, uz šumu, pokraj putova, grmlja i uz livade. Žeteoci su dolazili na svoja žitna polja, još za mraka, nije ni čudo da u sretali takove pojave. Objašnjavali su pojavu tih svjećara na različite načine.
   Određeni kazivači tvrdili su kako su se svjećari javljali više i učestalije radi većeg broja ljudi, kako bi se na Bpnačin pokazali svojima. Bilo je razmišljanja da su se javljali zbog velikih vrućina, žega i sunca. Manji broj žeteoca govorio je kako je njihova pojavnost usko vezana uz samu zriobu žitarica, da se vesele pšeničnom kruhu. Nije zanemarivo i ovo razmišljanje s kojim pojedinci tvrde kako su se svjećari javili zbog lijepe i ugodne pjesme zrikavaca. Među mnogima našao se "nevjerni Toma" (jedan koji je sve to osporavao i tome se podsmjehivao). Kažu ljudi daje zbog toga doživio manju neugodu. Za njega su svjećari bile puste i neistinite priče. Rekao je kako se on nema čega bojati, a posebno ne onoga što ne postoji. Jedne neočekivane večeri pred tog nebojećeg čovjeka došao je svjećar i s njim na njegov račun dobrano se pošalio. Spalio mu je lijevu i desnu stranu lijepog muškog brka i na taj način ga malo "znakazil" (unakazio), a zatim nestao u mraku. Poslije tog iskustva na vlastitoj koži nije odlazio više sam na mjesta pojava svjećara. Pričao je o njima s više opreza i pozornosti.