Znanstveno-istraživački  radovi s tematikom iz Podravskih Sesveta
 

   OBITELJSKE   ZADRUGE  (STARINAČKI  ODNOSI) u Podravskim Sesvetama

Autor: Željko Kovačić
Objavljeno uz dopuštenje autora. Dozvoljeno korištenje isključivo u neprofitabilne znanstveno-obrazovne svrhe.
Navedeni rad je objavljen u Podravskom zborniku, korišten  je za snimanje TV emisija
te djelomično ili u cjelosti objavljen u pojedinim knjigama Željka Kovačića. Pojedini dijelovi članka ili u cijelosti su izlazili u pojedinim dnevnim novinama,
  u tjednim i mjesečnim časopisima. Predstavljeni su i na raznim skupovima folkorista diljem lijepe naše.

 

   Još početkom 20. stoljeća pojedine obitelje u Podravskim Sesvetama su živjele na okupu, u zadrugama. Međutim vrlo brzo dolazi do raspada tih zadruga zbog razvoja ekonomskih, političkih i moralnih odnosa u društvu.
   Na obitelji Đure Bratanovića, Đuroka prikazat ćemo kako je to bilo 1924. godine. Roditelji Đuro i Mara Bratanović imali su sedmero djece. Kod prikaza djece kćeri Katu i Ljubicu stavio sam na niži dio, jer su kćerke u to vrijeme smatrane manje vrijednim i pripadnicima domova zetova. U prikazu snaha i zetova, prikazao sam snahe po starosti i prema odnosima po dobi njihovih muževa. Zetovi su stavljeni niže, čak ispod snaha, jer se oni također smatraju trećerazrednima po vrijednosti u odnosu na kućište i domaćinstvo obitelji Bratanović. U prikazu unučadi, uzeo sam u obzir samo unučad koja je ostala u okviru velike porodice Bratanović. U razgovoru sa ispitanicima (Marom i Antunom Bratanović) došao sam do zaključka da su značajniji unuci unutar očinstva nego unuci kćeri, jer oni pripadaju drugom očinstvu i nose prezime druge porodice. Tako velika obitelj Bratanović ostala je sve do kraja godine 1925. Poslije te godine počinju unutar nje sve teži odnosi i obiteljska harmonija se ljulja, a svaki bračni par želi biti samostalan i živjeti odvojeno. Posljedica raspadanja tako velike obitelji zbog ekonomskih problema (vlasništva nad očinstvom, stokom, zemljom, šumom, livadama, mirazom) vidi se u prikazu o unucima, jer su oni pošli svaki na svoju stranu. Prateći djecu najstarijeg sina Đure i Mare, Josipa, Maricu, Jelicu i Karla, može se vidjeti kuda su otišli (konak-Mekiš, zaselak, Marica u Ameriku, gdje se i udala, Jelica u Razlev, a Karlo je propao u ratnom vihoru 2. svjetskog rata. Djeca Štefana i Ane otišla su u Bukovicu i Koriju, gdje je sin Mato i umro. Dijete Ivana i Mare, sin Andrija, otišao je na konak (zaselak Mekiš). Sin Miška i Mare, Andrija, nalazi se u Ogradi (dijelu očinstva). Sin Antuna i Mare, Ivan, ostao je na očinstvu, ali je zbog bolesti umro pa su mu roditelji ostali usamljeni. Obitelj Bratanović, kad su djeca bila mala, prije diobe, živjela je u jednoj kući sa kućnim brojem 118 (danas Tomićeva uhca). Prostor za ukućane sastojao se od kuhinje, dvije sobe, komore, smočnice, podruma. Ostale gospodarske zgrade sačinjavali su: štagalj, staja, birkašnica. Obitelj Bratanović imala je 10 jutara zemlje, 100 hvati vinograda, 100 hvati šume, 3 jutra livade. Od domaćih životinja držali su 2 krave, 2 konja, 10 svinja, 40 ovaca i 70 kokoši. Pored ukućana, imali su i slugu koji se nalazio kod njih sve do diobe obitelji, a poslije je otišao od njih k drugom gospodaru. Imali su jedan plug, dvije brane i svoja vlastita kola. Od ostalih alata za obradu zemlje koristili su obične željezne motike, tropik (za sađenje kukuruza i graha). Imali su obične ručne kose (muškarci), a žene srpove, mlatilice od drva (cjepove) za tučenje graha. U obradi konoplje služili su se trlicom i stupom, kolovratom i naredom. Tkanje je bilo vrlo razvijeno i nosili su debeljaš od domaćeg platna.

  Japica je određivao što će se kupiti i kada će se koja stoka prodati. Zanimljivo je o prodaji stoke reći da je on sam vodio stoku na prodaju, prodavao je i raspolagao novcem. Poslije takvih prodaja redovito se vraćao pijan i nikada nije znao koliko mu je ostajalo novaca. To su počeli koristiti stariji sinovi, uzimali su iz njegovih džepova novac, odlazili na zajedničku livadu i tu podijelili ostatak novaca, bez prisustva japice i majkice. Tako je njegova uloga najznačajnijeg u porodici iz dana u dan bila sve manja. U željama i nastojanjima starijih sinova i snaha osjećala se želja da što prije žive odvojeno. Početkom gradnje kuća na dijelu očevine uzdrmala se najznačajnija uloga oca, jer su u tome i ekonomske prilike odigrale svoju ulogu (dozvoljavala se zakonom dioba zemljišta).

MAMICA
  Mamica je imala drugorazrednu ulogu u obitelji, bila je druga po rangu iza japice. I ona se, po pričanju najmlađe snahe Mare, odmarala koliko je željela. Njezina uloga je bila najznačajnija kod pripremanja hrane za sve ukućane. Njoj je u tom poslu pomagala najstarija snaha po rangu i godinama. Mamica je određivala i redoslijed pečenja kruha (pekle su ga snahe, od najstarije do najmlađe). Najmlađoj je odredila brigu u dojenju krava i pripremanju mlijeka. Mamica je određivala prodaju kokoši, pilića i jaja. Taj novac je koristila za najnužnije potrebe obitelji za hranu (sol, šećer), za kupnju šibica i ostale manje potrebe. Snahe su se prema svekrvi odnosile sa poštovanjem i oslovljavale je sa vi. Mamica je brinula o tkanju u zimskim mjesecima i zajedničkoj pripremi za udaju unukama (rupčići, stol-njaci, ručnici, polke, krpe, ponjave, rubače, vreće). Mamica nije odlazila na poljske radove, već bi, po volji, uređivala vrčak (vrti-ć) i pazila na unuke koji su se igrali u dvorištu. Mamica nije imala velike obaveze prema unucima, jer su o djeci brigu vodile snahe. Ona je samo izvještavala kako su se djeca međusobno ponašala i koje su nedostatke pokazivali. Djecu su kažnjavale matere, a mamici se vjerovalo bez ikakve sumnje.

Sin  je opsovao oca i izgubio pravo na očinstvo 
 Običaj je bio da najstariji sin preuzme gospodarstvo poslije očeve smrti, ili za života oca, u suglasnosti sa ocem. U Bratano-vićevoj obitelji pripadalo je to pravo najstarijem sinu Josipu. Kad se počelo govoriti o diobi zemljišta, Josip je htio da njemu pripadne najbolji dio zemlje. Otac Đuro je zahtijevao da se sve podijeli na jednake dijelove po veličini i po kvaliteti. Jako uvrijeđen, Joška je opsovao boga ocu. Otac je na psovku odgovorio: »Nesi moj sin, kaj si boga preklel!« I odmah su svi znali da je time prestao biti nasljednik očinstva. Kazivačica Mara Bratanović smatra daje nasljedstvo izgubljeno zbog neposluha sina i teške uvrede, koja se uje ni u kom slučaju smjela nanijeti ocu. To je zbog poštovanja boga kao stvoritelja, koji je i gospodar gospodarstva Bratanović. I umjesto najboljeg, ili ravnopravnog dijela u podjeli, Josip je dobio najgori dio.

Najmlađi sin ostaje na očinstvu (gospodarstvu)
  Josip je izgubio pravo na očinstvo (gospodarstvo), a Štefa-nu nije otac h$o povjeriti gospodarstvo jer je smatrao da je dosta imućan zaradom u Americi. Razlog je bio i taj što je kod svoga tasta imao košnice sa pčelama, kukuružnjak, i što je klao za sebe svinju. Ivan Bratanović nije došao u obzir jer je imao ženu svađalicu i psovačicu. Bio je bolestan, pa se po danu odmarao, a žena se zbog toga ljutila i psovala, a psovka je bila nedopustiva za »svete« o'dnose u obitelji. Miško Bratanović nije mogao dobiti pravo na očinstvo jer je gradio kuću u Ogradi (dio zajedničkog zemljišta),a nije pitao oca za dozvolu. Konačno se japica odlučio da sa njim ostane najmlađi sin Antun. Otac je vodio računa o njegovom slabom vidu, općoj slabosti i poslušnosti snahe. To nam ujedno pokazuje da odnosi među braćom postaju sve kompliciraniji, želi se postići samostalnost i odvojenost, zajednički život je poteškoća i teret za sve. To odgovara jedino slabijima i nemoćnima jer se osjećaju zaštićeni pod očinskim okriljem.Ž

Darovi najmlađe snahe za miraze djeverima
  Raspadom velike obitelji Bratanović, došlo je do cijepanja nekretnina i pokretnina. U najtežoj situaciji našli su se Mara (Kerečeni) Bratanović i Antun Bratanović. Ostala braća tražila su svoj dio iz očinstva. Cjelokupni iznos »po mivanju« (novčana darivanja) izdvojila je snaha Mara za naplatu djeverima. To su djeveri koristili za kupnju crijepa i ostalog materijala kojim su podizali svoje nove kuće. Takav način isplate nije ni u kom slučaju poremetio odnose među braćom i snahama, ali prema ocu jeste, jer su se od jega odvojili i uzeli svaki svoj dio sa dosta nezadovoljstva. Ovime su najmlađi sin i snaha došli u dvostruko nepovoljan položaj, a naročito snaha Mara. Sin nije dobio zakonsko vlasništvo nad očinstvom, a imao je velike obaveze prema ocu i majci. Snaha je odvajala od svojeg miraza i nije bila sigurna kako će to završiti. Takva nesigurnost proizlazila je iz ranijih odnosa po kojima se sin, iz strahopoštovanja, nije usudio zatražiti »napis« (prijepis na sebe) ostavštine, jer je to smatrano uvredom i nepovjerenjem prema ocu i majci.

Snahe nemaju povjerenja u mamicu
  Vrlo jasnu sliku odnosa na relaciji mamica - snahe pokazivali su zajednički doručci, objedi i večere koji su se obavljali u kući, u prostoriji za te prigode. Za velikim pačetvorinastim stotima našle su se snahe, djeca, japica, dok je mamica običavala sjesti na stranu, uz peć, i tu sama jesti. Svi su imali pred sobom veliku zdjelu, a jeli su iz svojih tanjura. Hrana se uzimala prema starosti, od najstarijeg do najmlađeg. Svaka snaha je hranila svoje dijete iz svog tanjura. Pošto je mamica pripremala hranu, snahe su mislile da je ona sebi stavila najbolje i najviše. Snahe su sumnjale u nju jer je odlazila jesti k peći. Radi toga su slijedila pitanja: »A zakaj neste došli k stolu? Vaša je juva masneša! Vi sigurno bolje jeste.« (A zašto niste došli k stolu? Vaša je juha bolte začinjena! Vi sigurno bolje jedete.) Mamica je na to odgovarala: »Je, kagda, pak se zna ko kuva!« (Pa da, zna se tko kuha!) Ovi odnosi nepovjerenja prema mamici uslijedili su zato jer jamca gubi autoritet, a time ga gubi i majka.

Ženidba-udaja
  Pred 50 godina u Podravskim Sesvetama momci su se ženili poslije vojske, između 20 i 25 godine. Djevojkama se nije žurilo da odu što prije od kuće. Najmlađe udavače su bile u dobi od 15, 16 i 17 godina. Srednja dob udavača bila je oko 20 godina, a starija od 20 do 25 godina. Pri izboru bračnog druga igrale su ulogu majke, a vrlo rijetko očevi. Djevojke su izlazile pred kuću i mogle su ostati pred njom do »pozdravljenja« (znaka zvona na crkvi). Kad bi dolazio budući odabranik, majke su gotovo uvijek budno pratile te njihove sastanke, a razgovor se vodio o poslovima na gospodarstvu. Izbor djevojke ili momka nije mogao proći neopaženo i bez širokih komentara. Ako bi momak odabrao neku djevojku i to saopćio svojim roditeljima, obavezno se provjerio njezin rod nekoliko koljena unatrag. Gledalo se kakvi su roditelji, djed i baka, kakve imaju poroke, sklonosti svađa-nju, alkoholu, prijevari, rasipništvu, krađi. Kad su »analize« obiju strana bile pozitivne dolazilo je do prijateljstva među ovim porodicama. Jedni su drugima pomagali u svim poslovima i že-ljeli da međusobno stvore povjerenje. Pazilo se na djevojku kako pleše u kolu. Nije smjela svojim držanjem pokazivati da je razvuzdana. Pretjeran smijeh mogao je dovesti do toga da je momak ostavi, jer se svakome smije i daje povoda za sumnju u čednost. Očima je morala pratiti sve podjednako, a od momačkog pogleda kriti svoj pogled. Morala je paziti na svoj hod, govor i držanje i biti u svemu umjerena i skromna. Momak je također prolazio izvjesni nadzor. Pratili su ga kako se ponaša prema starijima i mlađima, da li psuje, pije, izaziva svađe. Samo jedan takav naglašeniji ispad mogao je dovesti do raskida, makar ne voljom djevojke. Miraz djevojke igrao je značajnu ulogu i bio, pored navedenog, presudan. Nije bilo rijetko čuti primjedbe starijih, koji bi komentirali: »Zemi sirotu na svoju sramotu!« Ovakva snaha mogla je u kući doživljavati neugodnost od svekrve, jer su joj predbacivali što će ostaviti svojoj djeci. Govorilo se i: »Zemi vraga polek blaga. Blago propane, a vrag ti ostane!« (Uzmi vraga pored blaga. Blago propadne, a vrag ti ostane!) Ukoliko je dolazilo do razmirica među supruzima, posredovali su roditelji i nastojali izgladiti sukobe. Snaha se nije smjela vra-ćai u dom roditelja, jer se to smatralo velikom sramotom za njene i muževe roditelje. Roditelji udate žene i najmanji pokušaj žaljenja na uslove života kod muža i vraćanje u očev dom, komentirali bi: »Pod našem krovom za tebe više nema mesta!« (Pod našim krovom za tebe više nema mjesta!) Takav je stav roditelja bio vrlo određen kad je u kući bio oženjen sin sa više djece. Nevjerstvo u braku smatralo se velikim grijehom, jer su mladi supružnici prisegli pred bogom i oltarom. Mlada snaha je mogla za vrijeme blagdana odlaziti sa djecom svojim roditeljima, ili za vrijeme poslova u polju i vršidbe kod roditelja i srodnika. Kad bi dolazili susjedi, a naročito muške osobe (njezinih godina i malo starije), umjesto nje je na razgovor dolazila svekrva, muž ili otac mužev. Time se nije sumnjalo u njezin moral, već se naglasilo da je ona u kući muževe loze, za koju bi bilo nezgodno da »stranac« preuzima ulogu u ime njih.


Prednosti i teret zajedničkog života veće prodice

Prema mišljenju Mare i Antuna Bratanović postoje ove prednosti i ovi nedostaci zajedničkog života veće porodice:

1. Izbjegavaju se svađe i pazi se na uzajamne odnose po starosti,
2. Zajednički rad se osjeća kao prisila (jer ga planira japica protiv volje ostalih),
3. Slabi su bili obroci jela zbog velike družine,
4. Nije se moglo jesti po potrebi, već samo u određeno vrijeme,
5. Spremište hrane bilo je zaključavano i pod ključem japice,
6. Japica i mamica mogli su jesti kad su se sjetili,
7. Gladna djeca su zbog kruha kukuružnjaka dobivala batine kad su ga srušila sa krušnjaka ili pojela bez odobrenja japice i mamice,
8. Zemlju su obrađivali stariji, a mlađi su tako bolje prolazili jer su manje radili,
9. Muž i žena su se uzajamnOpoštivali,,
10. Djeca povezuju svoje roditelje i nema primjera da bi ih tko od njih ostavljao na teret drugome,
11. Nesuglasice, do kojih bi došlo među bračnim drugovima, rješavale su obje roditeljske strane (roditelji žene i muža),
12. Majke su brigovale o svojoj djeci i nosile ih u vrijeme poljskih radova sa kolijevkom u polje,
13. Unuci poštuju djeda i baku, majku i oca i njihovi međusobni odnosi dovode ih do prisnih veza,
14. Uživanje alkohola bila je sramota i porok,
15. Pušenje je momcima bilo dozvoljeno kad se spremao za ženidbu ili je odslužio vojni rok (20-25 godina),
16. Briga o djevojci je bila stalna i majčina obaveza,
17. Kad se spustio mrak i javilo se »pozdravljenje« (glas crkvenog zvona) svaka je djevojka morala doći kući,
18. Slabije i bolesnije družinče imalo je zaštitu svih ukućana,
19. Miraz snahe nije bio u potpunosti njezina svojina, jer ga je u nekim prigodama morala davati kao naknadu za dio očevine svoga muža,
20. Djevojke su imale veliku pomoć starijih i iskusnijih tkalja, kad su se pripremale za udaju.