|
Prva večer kod mlade
Tako isprošena i zaručena
mlada udavala se poslije Svih svetih. To je slijedilo nakon svih
poslova, kada se za svadbu imalo vremena i prikupilo dosta ruha i
jela. Dok bi se prikupili svi »goščeniki« (svatovi), oko 20 sati
navečer, počinjala je zajednička »večera kod mlade. Tom prigodom su
domaćini izdvojili jedan manji stolić i postavili ga bliže vratima.
Za taj stolić dolazile su udate žene nazivane »navijalje« (pletačice
vijenaca). To su, uglavnom, bile odlične »popevalje« (pjevačice).
»Navijanje venca« (pletenje vijenaca)
Mladenka je
pripremila »neteka« (zelenilo) u rešetu. Polazila je pod svoj prozor
i pozivala pletačice vijenaca u kuću. Za vrijeme naviijanja vijenaca
stajala je kraj stolića s ostalim djevojkama. Ovo zelenilo je imalo
svoje značenje u vjerovanjima. Mislilo se i vjerovalo da je to
vječito mlad i zdrav život mlade. Rešeto je imalo značenje
zadržavanja dobra, a propuštanja lošega i ništavila. Većim rešetom
roditelji su nastojali utjecati na prikupljanje družine i veću slogu
u kući. Za vrijeme navijanja vijenaca na stoliću je bila i
»strugančica« (drvena posuda). Vjerovalo se da ovaj sud pomaže
budućoj domaćici u pečenju kruha. Mlada je, također, vjerovala da
neće imati sreću ako bi se »netek« brzo osušio. Uveli ružmarin bio
je predskazivač nesreće za mladenca. Mlada je za vrijeme navijanja
vijenaca šutjela i morala plakati. To veče su ljudi smatrali
»stranskim« (tuđim) zbog prisustva tuđih žena. Prva navijalja
pjevajući prvim glasom započinjala je pjesmu i navijanje vijenaca:
Prva
navijalja pjevajući prvim glasom započinjala je pjesmu i navijanje
vijenaca:
Crleno cvetje i modro
Crleno
cvetje i modro. Nje mi je brala Marica za onom gorom zelenom. Siplje
je majki na krilo. Majka je siplje na zemlju. Ni cvetje moje, ni
Mara. Siplje je jočku na krilce. Jočko je siplje na zemlju. Ni
cvetje moje, ni Mara. Siplje je bratu na krilce. Bratac je siplje na
zemlju. Ni cvetje moje, ni Mara. Siplje je sestri na krilce. Sestra
je siplje na zemlju. Ni cvetje moje, ni Mara. Siplje je dragu na
krilce. Dragi je k sebi privi jal. I z desnom rukom zaručil. I
cvetje moje i Mara. Trga se grana od bora. A naša Mara od roda.
Zbogom mi ostaj ižica. I v njoj moja mila majkica.
Završetkom pjevanja
završila je izrada vijenaca (jedan za zastavu, a ostali na djeverske
boce pri vjenčanju). Poslije pjesme i završetka izrade vijenaca,
domaćini su pogostili navijalje kolačima, vinom i mesom. Poslije
kraćeg jela i pila zavodile su kolo:
Dilber nam je u kolu, u
kolu
Dilber nam je u kolu, u
kolu
Dilber nam je u kolu, u kolu. Na dilberu košulja, košulja.
Sitnim vezom vezena, vezena. A sa zlatom štikana, štikana.
Ljubi dragi koga ćeš, koga ćeš.
II ćeš mene, il mene, il mene.
II mog draga do mene, do mene.
Širi, širi vezeni ručniki!
Rosulja, bosulja, ajde dvoje iz kola!
Dok su ukućani
počuli dolazak svatova (mladoženje i njegovih »goščenika«),
zapjevali su i zavodili kolo:
Ido ti, sestro, svatovi
Ido ti, sestro, svatovi!
Oj Ivo, Ivo, zelen bor!
Zvenče im konju potkove.
Oj Ivo, Ivo, zelen bor!
Spremaj, sestro, darove!
Oj Ivo, Ivo, zelen bor!
Sakomu gostu rupčeca.
Oj Ivo, Ivo, zelen bor!
Kumu-deveru lepe dva.
Oj Ivo, Ivo, zelen bor!
Kad su mladoženjini
svatovi bili pred putnim vratima, mladenkini ukućani zavodili su
kolo:
Vijala
se bela vila
Vijala se bela vila
Vi jala se bela vila, vijala se. Oko grada vojvodina, oko grada.
Nju zapazi nadvojvoda, nju zapazi. Kak zapazi, tak zabrini, kak zapazi.
A joj meni prejoj meni, a joj meni! S čem ću vile daruvati, š čem
ću?!
Imam konja nejahana, imam konja. Njega mi je vilam dati, njega mi
je.
Imam brata neženjena, imam brata. Njega mi je vilam dati, njega mi
je.
Na to vile ne gledale, na to vile. Ni da bi nam zafaljile, ni da bi
nam.
Na to vile ne
gledale, na to vile. Ni da bi nam zafaljile, ni da bi nam.
Poslije ovog kola mladoženjini
svatovi našli su se pred zatvorenim vratima mladenkine kuće.
Zastavnik je stajao pred vratima, bez zastave, držeći upaljen lampaš
i prvi bi započinjao lupanje rukama i nogama. I ostali su se
povodili za njim. Svi su vjerovali da će buduća djeca dobro čuti.
Svijetljenje lampaša i za najljepših mjesečina bila je želja da
djeca dobro vide i budu obranjena od sljepoće. Lupanje po vratima
ostatak je običaja krađe mlade, po dogovoru sa mladoženjom, iz
njene kuće i roditeljskog doma. Nakon kraće lupe ulaze svi svatovi u
kuću. Kolo se rasprostranjuje i prestaje. Svi su u prvoj iži
(najvećoj sobi).
Prsteni
U prisustvu mladenkine
i mladoženjiile majke počinje običaj, nazvan prsteni. Stojeći na
sredini sobe, mlada i mladoženja stavljaju svoje prstenove na plitki
tanjur. Mladoženjina majka kažiprstom desne ruke »miješa« (vrti)
prsten po prsten u krugu. Mladenkina majka polijeva vinom prstenove
i govori: »Ja vas blagoslivljem z vinom, a Bog dragi z mirom«. Iza
miješanja prstenova mladenci jedno drugome stavljaju prstenove. Tada
se, po prvi put, javno poljube pred svima. Mlada mladencu poklanja
najljepše izvezen rupčić, a mladenac njoj poklanja lančić kao vratni
ukras. Mlada poklanja mladencu na šešir vijenac, kojega sama iglom i
koncem zašiva namanje tri puta. Za stol, kod mladenke, poslije ovog
običaja, išli su snoboki — prvići, najbliža rodbina mladenca: stric,
strina, vujec, vujna, tetec, teca. Za stol nisu išla djeca, samo
oženjeni. Mladi su plesali, a stariji sjedili za stolom, jeli i
pili. Mladoženjini svatovi ostajali su do pola noći, a najkasnije do
jedan sat poslije pola noći. Uz ovaj običaj bila su povezana razna
vjerovanja. Vrtnju prstenova u krugu smatrali su vječnošću života i
sreće, jer krug nema početak ni svoj kraj. To značenje ima i sam
prsten.
Ako bi nečiji prsten
pao iz tanjurića, mislilo se da dotičnog čeka velika nesreća i smrt.
Poklonjen rupčić mladoženji imao je osim ukrasnog i drugo značenje.
On je bio znakom sreće, kasnije pohranjen i čuvan u ormaru. Izgubiti
ga, to bi bio znak nesreće u braku. Ljubljenjem mladenaca ostvaruje
se čin dobre volje, privole i suglasnosti roditelja pred javnim
skupom. U prošlosti spominje se i jedan događaj u kome je mladoženja
dao mladoj 10 forinti da ga ne poljubi, što je značilo da je ne
uzima iz ljubavi, nego za blago, pod pritiskom roditelja. Pouzdano
se zna da je taj brak završio nesretno. Mladenka je najmanje tri put
a zašivala vijenac na šešir mladoženji, jer se vjerovalo da na taj
način i Bog pomaže. Prilikom stavljanja šešira na glavu, mlada je
običavala povući mladoženju za nos. Povlačenje za nos imalo je
značenje njenog vođenja i poslušnosti budućeg bračnog druga. Ponekad
je mlada dobila i pljusku, dolazilo je do svađe i rasula u
svatovima. Miješanje prstenova jačalo je ljubav mladenaca i značilo
vjerovanje u sreći. Smatralo se najavom nesreće svako raspuštanje
vijenca na mladoženjinom šeširu, i zato ga se dobro prišivalo uz
rubove šešira.
Sprobavanje mladenke
Ovaj običaj se izvodio
prije odlaska mladoženjinih svatova kući. U njemu su učešće uzimali
zastavnik, prvi dever, mladoženja i ostali svatovi. Tom prigodom
izvodile su se retoričke šale. Svirači su svirali, zastavnik, dever
i mladoženja s mladom plesali. Zastavnik, dever i ostali svatovi
govorili bi: »Mlada je šepava«. »Ne zna plesati«. »Nekaj joj v
gležnje škriplje«. »Ima falingu na peti, prstima«. Mladoženja je
posljednji zaplesao s mladom i rekao: »Neje istina kaj ste
pripovedali«. »Vi samo moju mladenku ogovarjate«. »Ona je meni
dobra«. »Meni paše i nema nikakvu faljingu«. »Bum ju zel i oženjil«.
Prvi dan
»Ruček« (zvani
doručak) kod mlade i mladoženje bio je oko 9 ili pola 10, kad su se
skupili svatovi. Djevojke su kolo vodile, plesale i pjevale.
Mladenkini svatovi dočekivali su mladoženjine goste, koji su
dolazili oko 11 ili pola dvanaest sati prije podne. Tada su starije
žene savjetovale mladenku: »Zemi rešeto i preko njega gleđi da
opaziš prije mladoženju neg on tebe«. Vjerovalo se da će na taj
način buduća žena biti sposobnija od supruga u vođenju obitelji i
cijelog domaćinstva. Kad su mladoženjini svatovi dolazili u
mladenkino dvorište, mladenka se sakrila u komoru. Na pragu ulaznih
vrati ju mladoženju i njegove »goščenike« (goste) dočekala je
napravljena, maskirana, druga i ružna mlada. Domaći starješina
dočekuje mladoženjine svatove i pita: »Pokaj ste došli?« »Kaj bi
vi šteli?« »Koga vi iščete »Tu, za vas nema nikoga i ničega«.
Zastavnik i ostali mladoženjini gosti govore: »Takvu mi mladenku
nećemo!« »To neje ona prava mladenka.« »Mi očemo drugu, lepšu, po
koju smo i si skupa došli!« Nakon kraće retoričke igre i dijaloga,
domaći starješina daje vino mlado-ženjinim gostima i poziva ih u
kuću.
Mladoženja prvi ulazi
u hodnik i traži mladu u komori, a ostali njegovi svatovi odlaze u
prvu sobu. Kad mladoženja nađe mladu, odlazi s njom u sobu, između
svatova i pleše. To potraje kratko vrijeme, jer se svi pripremaju za
vjenčanje. Kad je mlada odlazila na vjenčanje, stavili su joj u
cipelu, pod petu, metalni novčić, da ne bude cijelog života željna
novca. Kod opremanja mlade, za vjenčanje, nastojali su mladoj nešto
staviti naopačke (podsuknju), posvećivali je svetom vodom (da
odvraća uroke). Uzimala je malo soli, da bi njome odvraćala zlo i
uroke. Tom prilikom pazila se da se deveri ne napiju. Pijani deveri
bili su opasnost za budući život mladenaca. Mlada je uzimala
nekoliko žlica kuhanog mlijeka, da bi joj bila djeca bijela.
Skrivena u komori, mladenka je gledala kroz komorski prozor i preko
vijenca od fušpana, vjerujući da će biti jača od budućeg supruga i
njegova životna gospodarica. Svakim daljim traženjem mlade u komori
i drugdje smatralo se da će biti ona jača od njega, da će je cijeli
život slušati i poštovati. Od mlade se tražilo da ponizno ide na
vjenčanje i upozoravalo da se ne ogleda, ne smije, jer bi mogla biti
cijelog života »alašasta« (bedasta i neozbiljna). U samom
pripremanju mladenke za vjenčanje, »češanj u« (češljanju), uređenju
kose i opreme, dok su išli s pogačom, govorili bi: »Zginula mi je
piščenka s prvem jajcetom!« To je bilo preneseno razmišljanje o
samoj mladoj.
Na
prisegu
Vjenčan čin
odvijao se u crkvi. Zastavnik je predvodio svatovsku povorku sve do
vrati ju crkve. Kopljem zastave činio je križ, čime bi blagoslovio
put ulaza u crkvu. Bilo je slučajeva, kad su mladenci odlazili na
vjenčanje, da su pojedinci »nabanućem« (iznenadno) presijecali put
mladimi i odvajali namjerno njihove ruke, što je imalo značenje
oduzimanja sreće i sretnog života. To se znalo dogoditi i na
crkvenim vratima od neke pijane osobe kao smišljena namjera. Ako je
kiša padala na dan vjenčanja, rekli su da je mladenka jela mlince od
mlijeka. Ukoliko je bilo vjetrovito i grmljavinom popraćeno vrijeme,
govorili su da će i cijeli život biti takav. Lijepo vrijeme značilo
je lijep život i pun radosti mladima. Na vjenčanju mlada je uvijek
nastojala prva prekoračiti crkveni prag. Vjerovalo se da će biti
prava i stalna gospodarica svome mužu i u kući. U prošlosti se znalo
dogoditi, da zbog lošeg vremena, svatovi i svatovski obredi budu
odgođeni i time svadba prekinuta do lijepog vremena.
Poslije
prisege
Zastavnik s muzikantima
dolazio po mladence iz seoske gostionice, Opet je kopljem zastave
načinio križ na najvišoj stepenici ulaznog dijela u crkvu. Poslije
vjenčanja svatovi su pošli k mladoj. Otac je dočekivao, svatove na
ulaznim vratima svoje kuće. U ruci je običavao držati čašu i bocu s
vinom. Govorio je: »Draga djeco, vi ste dobili blagoslov od Boga, a
sada vas ja blagoslivljem z ovem vinom i z mirom i božjem
blagoslovim.
Pozovići
Dok su mladenci na
vjenčanju, dolaze pozovići kojih je bilo pet-šest, nešto žena, nešto
muškaraca. To su bili gizdavi i najšaljiviji ljudi. Donijeli su
barilec vina, gizdavog pijetla, korpu s kolačima u kuću mladenske...
Pijevac je imao značenje dobrog glasa, veselja, pjesme, dobrih
vijesti, dobrog prijateljstva, plodnosti. Na pijevcu ogrlica od
praznih jaja ide na ra čun šale u odnosu na mladoženju i njegove
bračne sposobnosti za stvaranjem potomstva. Cijela jaja nisu
donosili na pijevcu, jer bi se mogao među njima naći mućak, što bi
bilo ponižavajuće za mladoženju i znak njegove spolne nemoći. Pri
vraćanju pozovića u mladoženjinu kuću, mladenkini su neopazice znali
u košare staviti mladinske kosti i ostali otpad. Time su vjerovali
da oni odnose nesreću izvan kuće i dalje u selo. Pozovići nisu
dočekali sva tove s vjenčanja, već su prije njih napustili
mladenkinu kuću.
Zastavnik za stol i od stola
Svaki ples i kolo (bilo
ža stol ili od stola) vodio je zastavnik. Iza svakog plesa govorio
je: »Ovaj ples na prikaz Bogu i majki božjoj, kućegospodaru i
domaćemu starešini.«
Zastava na pročelju kuće
Po dolasku s
vjenčanja, zastavnik je zastavu stavio na prozor pročelja kuće.
Inače, zastava je bila bogato ukrašena i opremljena. Sačinili su je
od dva franđaša, peče, našitih rupčića, raznobojnih pantljika, a na
vrh koplja stavili bi crvenu jabuku i zeleni fušpan. Franđaši su
najčešće bili zeleni, crveni i tamnocrvenih boja, dok su pantljike
bile bijele, plave, žute, zelene. Franđaši i peča pripadali su
mladoj. Jabuka kao ukras imala je značenje dobrog zdravlja mladenke,
a pripadala je zastavniku. Poslije svatova zastavnik je skidao
jabuku i davao je najvoljenijoj djevojci, pa su otkrivali koga voli
i koga on želi. Ovu predaju jabuke djevojci komentirali su svatovi
riječima: »Bog zna komu bu dal crlenu jabuku?«, »Ona kojoj bu dal,
pe zamuž za njega.« Na ukrašenom rupčiću, koji se stavljao na
zastavu bile su izvezene misli ukrasnim koncem: »Zastavnjiku, evo
tebi lepi dar, pak me vodi z mladoženjom pred oltar!«
Objed kod mladenke
Poslije vjenčanja svi
svatovi su pošli na obed kod mladenke. Za stol je sve vodio
zastavnik, a iza njega su išli deveri, podsnehalja, mladenci i
mladenkina najbliža porodica. Tom prigodom zastavnik je prvi ponio
posudu s juhom na stol, a za njim su ostale gazdarice nosile juhu,
meso i kolače. Podvikivale su: Ijuju, ijuju, ijuju! Prije jela,
domaći starješina je usta jao i govorio da bi trebalo mladence
potpomoći: »z darom, kak ko more« (darivati kako tko može).
Na juvu (na juhu)
Zastavnik je nosio
duboki tanjur i obilazio svakog svata, da dobije novac za mladence.
Mladenka je sjela za stol, ali je pazila da ne stavi noge u »križ«
(krst). Kad bi to učinila, vjerovali su svi da će njezina djeca
gledati u »križ«. Pazili su na izbor mladenkina jela. Branili su joj
jesti »čurke« (prosene kobasice i od hajdinske kaše). Vjerovali su
da od njih može dobiti kvrge na nogama (otekline). Pred nju se
pažljivo stavljao svaki tanjur i govorilo se: »Pazi da ti ne opane
tanjer na zemlju!«, »Sačuvaj bože ako se potere!« Mislili su da
lupanjem tanjura dolazi nesreća u braku i da se bračna sreća
prekida.
Križanje
na kruvu (kruhu)
Prvi dever, iza govora
domaćeg starješine, vrši križanje na običnom domaćem kruhu pomoću
svijeće. Tom prigodom govori: »Ova deca, koja so denes stupila v
novi život, prose mira i božjega blagoslova, najprije od Boga i
Majke božje, pa joca i matere, od brata i sestre, od sejov (svih)
bližnjih i dalejšni (daljih). »Očete jem ga dati?« Svi odgovaraju:
»Oćemo, oćemo!« Zatim križa na kruhu svijećom i govori: » U ime oca,
sina i duva svetoga.« Te riječi izgovara dva puta, a treći put, na
završetku kaže riječ, amen! Muzikanti poprate ovaj blagoslov kraćim
sviranjem zdravice i himne. Na kruhu vrše blagoslov, jer su smatrali
da je to božji dar. Nosili su ga drugi dan na prviće i po mivanju.
Po ruvo
(ruho)
Poslije podne, oko tri
ili četiri sata, došli su konjari s dvojim kolima po ruho k
mladenki. Domaći starješina se s deverima pogađao za ruho. Konjari
su tom prigodom govorili: »Idemo nametat, idemo nametat!« Domaći
starješina kaže: »Vi to ruvo morate platiti, a onda more te nametati
i voziti.« Naplata ruha je išla u korist mladenaca. Nakon kraće
pogodbe i plaćanja, mogli su ruho stavljati u kola. Na prva kola
stavljali su ormar prekriven pokrivačem i jastucima. Na druga kola
stavljali su drugi ormar, blazine, stol i stolice. Uz to su stavili
u kola kolovrat, korito, struganku i strugančicu. Prigodom voženja
ruha svi su bili oprezni da ne bi tko nešto učinio. Bojali su se
divljih peruški, gavrana i vrana. Strahovali su od coprija i klupka
sačinjenog od medine trave, svinjske glake, perja. Po mišljenju
starijih u tome su bile moći i određena začaran ja popraćena
nesrećama. Kad bi to zatekli među ruhom, spaljivali bi te coprije na
vatri uz šutnju i oprez. Poneki su namjerno stavljali metlu među
ruho načinjenu od metljike, da bi metla, po vjerovanju, pomela sve
mladine greške i slabosti. Stavljali su peruške kokoši, gusaka i
kuhače. Uzeti tako podmetnutu metlu i spaliti je značilo je oduzeti
sreću mladoj i učiniti je nesretnom u braku i bračnoj zajednici.
Voziti ruho po vjetru, kiši i grmljavini bilo je nepogodno. Ljudi su
tada vjerovali da će dolaziti do neugodnih rasprava u mladoženjinoj
kući, svađa i prepirki.
Večera
kod mlade
Prije same večere prvi
dever ponovo je izvodio križanje na kruhu. Križanje je bilo izvedeno
kao u podne, samo što je na kraju dever rekao: »Sin ili ći« (sin ili
kći). Opet su to svirci popratili svirkom i čestitanjem. Iza toga
je započinjala večera oko 9 sati. Ovaj broj 9 nije bio slučajan za
večeru. Smatrali su ga sretnim i srećom za mladence.
Vode
mladu
U Podravskim Sesvetama
običaj je bio voditi mladu poslije pola noći, a taj običaj bio je
jedinstven u ovom podravskom kraju. Majka je prije odlaska svoje
kćeri u drugi dom dijelila savjete riječima: »Dete, ideš v tuđu ižu.
Dobra budi. Nek ti se joči smejo. Ne veruj kaj vusnice govore.
Vusnice više lažo, a joči istinu kažo!«
Mlada je prije samog
odlaska pjevala:
Japek i mamica, ćerka vas uzava i lepo vam se spričava. « Kaj ste vi
tak dobri bili,
kaj ste ćerku svoju malu otranili, i u vence denes jeste postavili.
Vezda nam dohaja ta dvanajsta vura kad se ćerka z majkom rastav
Prvi dever ublažuje tugu i boli u srcu mladenke ovim riječima:
Odi mila z nami, odi draga z nami!
V našoj ti zemlji lepo i prelepo.
V našoj ti zemlji tri puta na leto, tri puta na leto pšenicu
kosiju.
V našoj ti zemlji tri puta na leto gorice berejo.
V našoj ti zemlji novčece ne broje, nego ti je mila z mericama
mere.
Mlada se vodi u
mraku, poslije pola noći. Vrijeme do pola noći označava pripadnost
svome domu, a poslije pola noći, domu mladoženje. Ovo doba je
najteže, koje se smatra životnim dobom teškoća novog života. To je
prvi sat novog života u drugom domu. Vrijeme od 24 sata pa poslije
pola noći nazivali su ljudi vremenom coprnica, hodanjem mrtvih.
Valja se što prije vratiti u pravi dom. Prema vjerovanju, jedna je
mlada oko četiri sata poslije pola noći, srela nekog svog bližnjeg
mrtvog i s njim se sudarila a to je bilo prije samog pozdravljen ja
(oglašavanja crkvenog zvona). Ako su mladu vodili preko raskršća,
tada se morala tri puta okrenuti u krugu. Mislili su da je netko
nešto nacoprao (začarao), da je nešto učinjeno protiv nje i njenog
sretnog života. Okretanjem se sve poništavalo i postajalo nevažećim.
Vjerovali su da su coprije prisutne na raskršćima i putnim vratima.
Zato nije bilo ni čudo što je, po prvi put otvarajući putna vrata
mladoženjinog dvorišta, govorila: »Ja pod krov, sen na krov«. I
poslije toga je pociknula: ijuju! To je značilo da će biti i
vrijedna u novom domu. Nju je čekalo predenje i tkanje sve do pola
noći. I danas takav primjer ističu mještani u vezi Mande Frčove,
koja je tako postupila, pa je i sad jako vrijedna iako u dobi od 75
godina.
U kući
mladoženje
Među prvima, u mladoženjinom domu,
mladenku je dočekala svekrva. Ona joj je dala kruh kukuružnjak, da
ga stavi na stol i prereze na pola. Odrezala je jednu krišku i
mrvila kruh po stolu. To je imalo značenje okupljanja pilića, Sto
je bilo prenesenog značaja, a odnosilo se pa sve svatove i buduću
obitelj i slogu u njoj: Mladoženja je u tijeku cijelih svatova
nosio šešir na glavi i nije bez potrebe skidao kaput sa sebe. To
je bilo zbog vjerovanja da će on biti jači i gospodar nad ženom i
svim poslovima, a ne žena. Mladu su tom prigodom vodili tri puta
oko kuće, što je imalo značenje, da se bračni drugovi neće razići,
da će ostati u bračnoj zajednici, da mlada ne ostavi čovjeka i
pobjegne svojoj kući.
Na
kolenče
Dok su mladu doveli pod vijencima k
mladoženji, pošli su svatovi za stol. Tom prigodom su mladoj preko
stola dali dječaka ili djevojčicu. Ona je dijete stavila na
koljeno. To je bio najmlađi član iz najbliže porodice, U rupčiću su
mladoj pripremili kokošji batak, crvenu jabuku i nešto bombona. Nisu
običavali stavljati orahe, jer se vjerovalo da bi mladenka zbog
njih bila brbljiva i previše jezičava.
Na
počinak
Mladenci su se brzo spremali na odmor
kao i ostali svatovi. Dok su mladoj skidali vijence sa glave,
pozivali su djevojku najbliže porodice i stavljali joj na glavu iste
vijence. Vjerovali su da će to imati utjecaja na dolazak skorih
snoboka (prosaca), pa će se brzo udati. Iz redova najbližeg roda
netko bi neopazice stavljao pod krevet mladencima vrtnu metlu i
guščju perušku. Metla je imala značenje i moć otjerivanja
čarolija, zaustavljanja zlih jezika, ogovaranja, nagovaranja.
Guščja peruška je obrana od dugačkih jezika i zlih namjera. Poneki
su izvukli metlu ispod kreveta te je spalili. Time su izazivali
prepirke i svađu među mladencima i ostalom rodbinom.
Drugi
dan svatova
Kao mlada, snaha je stavljala poculicu
na glavu i prva ustajala. Ložila je vatru, zagrijala vodu, pomela
kuću i dvorište, očistila prozore, obrisala tuljak na lampi. Imali
su običaj da joj deveri i ostali svatovi sipaju po podu pljevu, a
ona je morala brzo mesti. Ako je uspijevala pljevu pomesti, hvalili
su je i bila je vrijedna u poslu. Sa zastavnikom i ostalim
svatovima zavodila je kolo na put, da bi znala izaći iz dvorišta i
snalaziti se u novom domu. Nije smjela ići prva po vodu na bunar.
Ukućani su vjerovali da joj je netko, možda, podmetnuo kakve
»coprije« kraj bunara i na stazi. Običaj je bio gledati ostanke od
jela. Mladoj su stavljali kosti na stolove i govorili kako nije
ništa počistila. Što je metlom mela to su joj razbacivali nogama i
štapovima. Time su htjeli isprobati koliko je marljiva i strpljiva
u poslu, da li se ljuti ili ne. Običavali su ložiti vatru pred
kućom, skakati preko nje, veseliti se oko nje, izvoditi razne šale,
kola, plesove. Ali to je imalo i dublje značenje. Vatrom se oduzimao
miris bračnih drugova poslije prve bračne noći. Izvodili su pred
kućom sječenje mesa, pa su sjekli i pilili cjepanice. Time su
označavali ulazak mlade u bračni život. Govorili su da će poći
Belku dizat (kobilu), što je imalo preneseno značenje, a odnosilo
se na mladu ženu. Ona se morala vrijedno dizati i biti prva. U
prisustvu mladoženje mogli je prva uzimati vodu iz bunara.
Vjerovali su da će zbog toga biti bistra i razumna cijelog životan
Po
mivanju
Prvo mivanje ili
umivanje izvodilo se u mladoženjinom domu oko 10 ili 11 sati, kad su
svi bili na okupu. Prije doručka dever je dobio od snahe ručnike za
sebe i drugog devera i počeli su umivati, prebrisavati na suho
obraze »goščenika«. Mlada je svakoga ljubila i za taj poljubac
dobivala novčane priloge. Prvi dio mivanja obavili su u
mladoženjinom domu i s njegovom porodicom. Pred večer su se spremali
po mivanje u snahin dom. Pošli su svi svatovi iz mladoženj ina doma.
Mladoženja je ostajao kod kuće, sat ili sat i po iza njegovih
gostiju. Mivanje se uvijek izvodilo tako da su najprije pomivali
najbliže članove s porodice, a onda ostale goste. Dok su ostali
svatovi bili kod mlade snahe, oženjenac i oženjenka otišli su prvi u
dom mladoženje. Po završenom mivanju, nakon sat ili sat i po, i
ostali gosti su došli u kuću mladog muža.
Mladenkini prviči
Od mladenke su došli
prvići u večernje sate. Donijeli su darove za mladoženj inu rodbinu
i prijatelje. Prvići su sjedali za stol kao mladenci, deveri i
zastavnik. Prije večere govorio je prvi dever komu mlada daje
svojega dara ovim riječima: »Ovo dete dara daje mami, japi, stricu,
strini, tecu, teci, vujcu, vujni, bratu i sestri i zdelopraljam. Ocu
daje rubaču i rupčića. Mami daje bluzu i šamiju. Ostalima daje
rupčiće«. U domu zeta svatovi su se zadržali do rane zore i tada su
se »rasađali« (razilazili).
Poslije vjenčanja i
završetka svatova, prstenove su mladi bračni parovi skidali s ruku,
zavezali ih pređinim koncem, stavili u malu kutijicu i pohranjivali
u ormar. Ovo vezanje koncem ima značenje nerazdvajanja cijelog
života. Mlada žena ne smije ići prvi tjedan u roditeljski dom.
Mislili su da će se time bolje naviknuti na novi dom i izbjegavati
suvišno hodanje. Tu, drugu nedjelju, pošla je u poculici i peći k
misi i k svojima zajedno s mužem. Mlada nije smjela prvo pranje svog
ruha prati na potoku, već su to činile druge žene. Ako nije mlada
snaha htjela prati zdjele, svekrva bi govorila da je lijena za
posao. Svaku subotu svekru i svekrvi prala je noge. Neki to
roditelji mladoženja nisu sebi dozvolili govoreći: »Neso nam gnjide
pod kolenom kaj bi nam sneja prala noge.« Mlada snaha morala je
presti do pola noći. Svekrva je govorila: »Koj je vreden zamuž iti,
taj je vreden i presti do pol noći.« Za taj rad je mladi čovjek
svojoj ženi načinio stolicu i preslicu. Beljilo nije išla prati, da
joj ne bi zlo načinile »coprnice«. Ukoliko nije imala djece u braku,
govorjp su da se prekrižila s petom svoje noge. To su govorili
za Maru Jožijevu iz susjednog Brodića. Beljilo mladino nisu
dozvoljavali prati u utorak i petak mladog tjedna (kad se mijenjao
mjesec), da ne bi koja plahta na zlo vukla.
Zadnjići
Zadnjiće su
običavali održavati nakon prve nedjelje iza svatova. Bilo je
ostanaka u jelu i pilu, pa je to trebalo potrošiti, jer je bio
grijeh bacati hranu. Na tim zadnjićima okupljali su se članovi
najbliže porodice snahe i zeta. Tom prilikom stariji su razgovarali
o mirazu, veselili se i pregledali ruho. To je bio posjet mladoj
snahi, da se odnesu glasovi o njoj kako se snašla i kakva je u novom
domu. Ako je poslije vjenčanja i u braku bilo loše, govorili su da
je netko nešto »nacopral« (začarao). Odmah su posumnjali da se
»coprije« nalaze u jastucima ili u blazinama. To su bila »klupčeca«
(smotuljci) dlake, trave s međa, svinjske dlake i to je netko
»podel« (podmetnuo). Govorili su kako te coprije traju dulje
vrijeme, a kad se pronađu, počinje bolji i složniji bračni život.
Takve coprije su podmetali bliži članovi porodice, koji nisu voljeli
zeta ili snahu. Dok su našli coprije u jastuku ili u blazini i
htjeli ih spaliti, obavljali su »pregovarjanje« (istjerivanje).
Pregovar janje je izvodila pobožna i točna žena, koja se s tim
bavila:
Imal guščar devet žen, ne
devet, neg osem, ne osem, neg sedem, ne sedem
neg šest, ne šest, neg pet, ne pet, neg četiri, ne četiri, neg tri,
ne tri, neg dve,
ne dve, neg jenu, ne jenu, neg ni jenu.
Ovo pregovar janje se tri puta izvodi za redom. Gušter je
smatran otrovom. Smanjenje žena do nijedne označava potpuno
istjerivanje »coprija«. Za takve pod »coprijama« govorilo se da su
»v teru«. Tako i sada kazivači ističu da je »u teru« bila Mine
Miškovoga mama punih 17 godina. Govore kako se ovim »coprijama«
vješto znao baviti Krpica Matanov.
SAŽETAK
1. Svatovski običaji
u Podravskim Sesvetama, pred 50 godina, bili su zaista izvorna
folklorna manifestacija svojim sadržajima i oblicima, bogatstvo
duhovne i materijalne kulture
događaj u kojemu su uloge svih sudionika
bile tako jednostavne, ali značajne ozbiljnošću koju je zahtijevala
tradicija obiteljskog života na selu.
2. Tako značajnim
događajem, u životu budućih bračnih drugova, bili su zaokupljeni svi
čimbenici, počevši od uže i šire porodice, pa sve do seoske
zajednice, čiji su utjecaji nudili
vjerska i ekonomska rješenja.
3. Najčešće, izbor
bračnih drugova, a to je bio i određen ustaljen običaj tog vremena,
ekonomska računica, išao je u nadležnost oca i majke obiju strana
(roditelja mlade i
mladoženje), da bi se najvažniji faktor:
ljubav i razumijevanje, potiskivao ekonomskim faktorom i nazovimo
usrećenjem za budući život, koji je zbog ovakvih pristupa i
društvenih odnosa zagorčavao sve mladim
bračnim drugovima, dovodio isti do nesuglasica i pojave preljuba
potajnog tipa.
4. Ono, što ove
svatovske običaje čini određenim bogatstvom, ipak su predsvatovski,
svatovski i postsvatovski događaji. Dok se težilo vanjskom
manifestacijom (svatovskom
povorkom i prijevozom ruha) učiniti pravi dojam
na ulici kao prostranoj pozornici seoskih događaja, u kući i
dvorištima odigravali su se upravo smišljeni i usmjeravaniscenski
događaji, u kojima su uloge bile podijeljene
hijerarhijskim sistemom, na uzor minule Vojne krajine, nekadašnji
zadružni život i prastare plemenske odnose slavenskih naroda.
5. Nije ni čudo da su
ti svatovski obredi i običaji popratna pojava scenskih igara, u
čijem su sudjelovanju uzimali uloge pojedinci i grupe ljudi. Sve što
se odvijalo, provodilo se po
određenom i ustaljenom običaju, nadmudrivanju,
pogađanjima, plesu, pjevanju, izvođenju šala, crkvenom blagoslovu, s
istaknutom notom na određena vjerovanja,dopuste,
predskazivanja i uvjeravanja, da bi sve to davalo
određenu filozofiju (pogledna svijet tadašnjeg čovjeka, shvaćanje
prostora i vremena).
6. Zbog svega toga osnovni cilj napisa je da se svatovski
običaji ovog mjesta i kraja shvate u tako određenom prostoru i
vremenu, koje je minulo i ostalo zabilježeno na
izblijedjelim fotografijama i u sjećanjima
još živih kazivačica i kazivača, kao etnografska i etimološka građa,
za proučavanje folkloristima.
NAPOMENA:
Posebno zahvaljujem slijedećim kazivačicama i
kazivaču na velikoj pomoći pri istraživanju narodnog blaga:
Kati Šerbeđija, staroj
80 godina;
Ani Zrinski-Nani, staroj
68 godina; Mati Drvenkar-Maturici, starom 64 godine; Anđeli
Pintarić , staroj 61
godinu, te Marici
Kirin, staroj 54 godine (svi iz Podravskih
Sesveta).
Kazivanja su zapisivana oko 1985.
godine.
|
