Muzički sastavi

Najnovija zbivanja u i okolo Draganec
pratite na Facebooku
_________________________________

Autor teksta: Dražen Nađ
Godina: 2020.
 Izvor: Neobjavljeni zapisi Željka Kovačića(obradio i pripremio: Stjepan Jagić)
 Fotografija: arhiva Dražen Nađ





 

 Stjepan Franjić za cimbuljama

Prema jednom rukopisu pok. učitelja Željka Kovačića koji u svojem radu piše i bavi se životom, običajima i tradicijom običnih ljudi smještenih u svome vremenu, nalazimo i tekst o muzičaru cimbalisti(cimbuljašu, po sesvečki) Stjepanu(Štefini) Franjiću(rođenom oko 1920. godine) iz Draganec, zaseoku Podravskih Sesveta. Cimbal(cimbulje, ps.) su žičani glazbeni instrument karakterističan za područje sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske, ponajviše za Podravinu i Međimurje. U Podravini su prisutne otprilike od 19. stoljeća. Bile su obvezno glazbalo u glazbenim sastavima zvanim jegedaši, koji su svirali na svadbama, te seoskim i kućnim zabavama. Samo umijeće sviranja cimbulja u vrijeme 60-tih. godina 20. stoljeća isključivo veže se uz ljude tzv. sluhiste. Tako jedan od tih sluhista ( onaj koji ne poznaje note ) je i sam Stjepan Franjić. U to vrijeme je bilo dosta kućnih svirača koji sviraju manje društvene događaje i traže svoje mjesto na tada glazbenoj podravskoj sceni. Karakteristično je to što se sastavi dosta mijenjaju, odnosno što se njihovi članovi – muzičari često posuđuju. Tako je Stjepan Franjić bio član i sastava poznatoga muzičara Blaža Lengera, te svira i u „ Maticama“, „Šantekima“ i drugima. Djeluje i sam svirajući manje bitne kućne događaje kao što su čejane perja i sl. 

 Vratimo se jednom bitnom događaju koji je u svome izvorniku opisao Željko Kovačić koji je kao dijete sudjelovao u  svatovima u kojima je svirao baš taj dragančanin Štefina Franjić, cimbalista. Kako to već biva u svatovima, plešu se razni plesovi, kola, izvode šale, igra ju se djeca i odrasli , vozi se u dugačkim kolima sa konjskom zapregom ruvo/ruho/ od udavače k mladoženji, ali rade se različite i oklade, navodi Kovačić.  Stjepan je sa svojim cimbuljama stalno negdje svirao, te moglo se zamijetiti da je od toga sviranja bio i jako umoran pa češće svirajući zadrijema i zaspi .

 To nije kod njega bila nikakva novost i takovog su ga svi poznavali.  Jednom od uzvanika svatova Petru Selešu nikako nije bilo jasno i razumljivo, kako to može Stjepan drijemajući i spavajući svirati i pratiti normalno ostale svirače i u tome ne pogriješiti. Tako je i došlo do oklade. Dalje navodi Kovačić.

 „Na taj prijedlog ,Štef Franjić samo se nasmijao i rekao mu: Petrina, poveč, kak da se kladimo i za kaj?! Prvo, jel buš štel vu cimbulje igrati svezani joči (s povezom marame preko očiju) ? Kak nebi štel ! Onda ti ja bum tak i napravil Štefina , kak sem ti rekel ! Moreš kak očeš, meni je sejeno! A, sad, pričmi sam igrati, a potle toga z ostale mužikaše! Sve je išlo po dogovoru, što je Štefina shvatio da je to samo obična šala, a ne nikakova ozbiljna oklada. El moreš okrenoti od sebe cimbulje i na njema igrati?!  Obrnite mi je, pak buš videl i čul, Petrina! I tako su učinili. Štef je svirao bez greške sam i uz pratnju ostalih. El očeš da ti denemo prek cimbulj veliku stolnicu? I to moreš deti!  Štefina, ak i sad brez greške odigraš, ja ti bum dal dve iijade dinarov. El vredi oklada? Ak ja zgubim, plaćam, ak ti zgubiš, plaćaš! - Se je vu redu, Petrina! Stefina  cimbuljaš je sa velikom sigurnošću svirao, da su se svi oko njega začudili i divili nepogrešivom izvođenju melodija i poslije sviranja zapljeskali mu. Peter Seleš je na to rekao: Dobil si okladu i ne mi žal kaj sem ju zgubil , jel to nigde do sad nesem doživel kak tu i videl da si pravi majstor, kakvoga nema na daleko!„

Tonča Franjić za cimbuljama