Članovi sastava
"Križanići" 1973. godine:
s lijeva:
Stjepan Negovac iz Svete Ane - druga
viiolina, Ivan Ređep iz Đurđevca -
cimbule, Đuro Peti iz Budrovca
- bajs,
Andrija Križanić iz Budrovca - prva violina,
Branko Špoljarić iz Budrovca -
bugarija |
Glazbeni sastavi morali su dobro
poznavati svatovske običaje. Dvodnevna ili čak trodnevna
svirka počinjala bi već u deset prije podne doručkom kod
mladoženje (obično u subotu) i laganim glazbeno-maliganskim
zagrijavanjem do ranih popodnevnih sati, kad se kretalo po
mladenku
Kad bi
glazba zamrla, svatovi se razišli, u glavi bi još dugo
odzvanjalo svatovsko veselje. Uvijek je bilo sjajnih
anegdota, tračeva, skandala… Priče su se vukle seoskim
sokacima godinama. Ponekad, s generacije na generaciju.
Glazbenici bi nakon svirke i veselja ostajali sami. Vraćali
bi se u svoje obitelji, ženama, djeci. I za njima išle bi
priče. Oni su bili ti koji su ljudima donosili veselje,
dobar štimung, lijepe uspomene. Često njihovo glazbeno
znanje i nije bilo najvažnije. Važan je bio duh veselja što
bi ga sobom donijeli na svojim strunama i žicama. |